JEDNOJ MEDICINSKOJ SESTRI
Sa tobom ljubav u sobu uđe,
želja se svaka u jednu slije,
suze si uvek brisala tuđe
a tvoje niko video nije.
Ti plačeš tiho, da se ne čuje,
zbog tuđe brige, nevolje nečije
boli te rana što telo truje,
oči bez sjaja i suze dečije.
Tvoje su reči bolesnom snaga
da bitku bije ljutu i tešku,
u istom trenu žustra i blaga,
jer poziv tvoj ne prašta grešku.
Najlepše miluju te tvoje ruke
kad majci nose čeda u gnezda,
utehom blaže sve patnje, muke
i kada duša krene put zvezda.
I samo noću, kad tamni smiraj
umorom prošara šav bele bluze
presložiš svaki drhtavi titraj,
sve teške reči, osmehe, suze.
Zagrliš snove, po nebu hodiš,
predivna, kao iz bajke vila,
a znaš, i da se ponovo rodiš
opet bi ista, baš ista bila.
Hvala što budiš najlepše ptice,
dane bez sjaja svetlom što bojiš,
osmeh što vratiš na tužno lice
hvala što brineš i što postojiš!
Autor
Dragana Petrović