JEDNOJ MEDICINSKOJ SESTRI

Sa tobom ljubav u sobu uđe,
želja se svaka u jednu slije,
suze si uvek brisala tuđe
a tvoje niko video nije.

Ti plačeš tiho, da se ne čuje,
zbog tuđe brige, nevolje nečije
boli te rana što telo truje,
oči bez sjaja i suze dečije.

Tvoje su reči bolesnom snaga
da bitku bije ljutu i tešku,
u istom trenu žustra i blaga,
jer poziv tvoj ne prašta grešku.

Najlepše miluju te tvoje ruke
kad majci  nose čeda u gnezda,
utehom blaže sve patnje, muke
i kada duša krene put zvezda.

I samo noću, kad tamni smiraj
umorom prošara šav bele bluze
presložiš svaki drhtavi titraj,
sve teške reči, osmehe, suze.

Zagrliš snove, po nebu hodiš,
predivna,  kao iz bajke vila,
a znaš, i da se ponovo rodiš
opet bi ista, baš ista bila.

Hvala što budiš najlepše ptice,
dane bez sjaja svetlom što bojiš,
osmeh što vratiš na tužno lice
hvala što brineš i što postojiš!

                                                  Autor
                                      Dragana Petrović