prim. dr Miloš Bačanac, oftalmolog
(1945. – 2021.)

U Kraljevu je juče preminuo prim. dr Miloš Bačanac, lekar specijalista oftalmologije u penziji.

Dr Miloš Bačanac je rođen 30. avgusta 1945. godine u selu Zackulje na Rudnu. Osnovnu školu je završio u Devićima, pešačeći 18 kilometara do izvora znanja, a potom upisao srednju medicinsku školu (sanitarni odsek) u Beogradu, iz koje je izašao kao najbolji đak. Po završenom školovanju kratko je radio kao sanitarni inspektor, nakon čega je upisao Medicinski fakultet u Beogradu. Diplomirao je 1969. godine kao odličan student koji je sve ispite položio iz prvog puta.

Nakon toga zaposlen je u Medicinskom centru Kraljevo, najpre u ambulanti Građevinskog preduzeća ”Kablar”, a zatim je prešao u Medicinu rada pri Fabrici vagona Kraljevo. U aprilu 1975. godine, pošto je pravovremenom reakcijom spasao sigurne smrti četvoricu radnika zaglavljenih u fabričkom dimnjaku, dobija Orden zasluga za narod od države, a od Fabrike vagona stipendiju za specijalističke studije iz oftalmologije.

Nakon završene specijalizacije prelazi u Službu za očne bolesti, na mesto oftalmologa pri Medicini rada. Pored ambulantnog posla, obavljao je i oftalmološke operacije. Nastavio je svoje usavršavanje, stekao naziv primarijusa i bio stalni član Oftalmološke sekcije pri Srpskom lekarskom društvu. Pored toga, bio je istaknuti, dugogodišnji saradnik Crvenog krsta, a za svoje nemerljive zasluge dobio je Zlatnu značku, najveće priznanje ove organizacije.

Prim. dr Bačanac je penzionisan avgusta 2010. godine, a u oktobru iste godine uručeno mu je Priznanje ”Počasni građanin grada Kraljeva”.

Opelo povodom smrti dr Bačanca će se održati u četvrtak, 25. februara u kapeli na Starom groblju u Kraljevu, a sahrana je istog dana na groblju u selu Zackulje u 14:00 časova.

Napustio nas je vanserijski lekar, drag čovek prepoznatljivog, umilnog baritona. Naizgled strog, ali samo naizgled, dok se na licu ne ukaže širok osmeh i šala kojom bi istog trenutka dobijao mesto u srcu svakog pacijenta, posebno onih najmlađih.

Govorio je da mu je najveća i najdraža nagrada zadovoljan, iskren osmeh pacijenta i rumena jabuka ubrana iz seoskog voćnjaka. Čovek velikog srca i raskošnog znanja je sada na nekom boljem mestu, a njegovom sinu, kćerki, unuki i nama ostaje sećanje i ponos jer smo imali sreću da, svako na svoj način, budemo deo njegovog sveta.